„Nije dobar blog“, „Nema veze što je Tho rekao da je dobar, ja ti kažem da nije“, „Ne možeš nikoga vrijeđati, ali moraš biti oštar, nemoj biti dosadan, ali ni grub“, ugnjetavala me moja Matea posljednjih nekoliko dana. Pokušao sam joj objasniti da mi je nemoguće pisati profesionalno i objektivno o onome što volim, a umjetnost, odnosno ona filmska, jedna je od stvari koje volim najviše na svijetu, odmah poslije Dinama. Umjetnost i kreativnost smatram najvišim postignućima ljudskog mozga.
Nema ništa ljepše nego poigrati se riječima, bojama, ili u ovom slučaju kadrovima, i tako ispričati jednu priču. Pa makar dospije samo do jedne osobe, umjetnik je svoj zadatak ispunio. Ispričao je priču, izrekao poruku na drugačiji, kreativniji način. Kreativa u čovjeku uvijek održava na životu onu dječačku zaigranost. Tko se bolje igrao kao klinac, taj je kreativniji kao odrasla osoba.
Pričanje priča kroz fotografije, a naročito kroz filmove oduvijek me zanimala. Nikada nisam bio vješt s tehnologijom i nisam posjedovao određeni OKP koji je nužan za ove djelatnosti pa tako nikada nisam dobro baratao fotićem i kamerom, ali uvijek sam si dao za pravo reći da imam oko za kadar. Kada sam to svoje oko za kadar spojio s talentom za ispričati priču, odlučio sam da će mi, ako ništa drugo, barem hobi biti neka vrsta redateljstva i video produkcije.
Kroz interes za filmove otkrio sam svu ljepotu filmskih scena koje u sebi imaju dublju poruku. Kao klinca dojmio me se Pulp Fiction kojeg i dan danas smatram najboljim filmskim djelom u povijesti. Naravno, svatko ima svoje, ali zbog cijele atmosfere i „fora“ koje se provlače kroz film zauvijek ću biti oduševljen ovim Tarantinovim remek-djelom. Jer nema boljeg prikaza života od scene u kojoj se Jules i Vincent voze u automobilu i raspravljaju o nedavnim događanjima dok na zadnjem sjedištu sjedi tek oteti Marvin koji sluša njihovu raspravu. Kada Vincent upita Marvina što misli o njihovoj raspravi Marvin odgovara kako uopće nema mišljenje o tome. U tom trenutku automobilom prijeđu preko rupe na cesti i pištolj slučajno opali Marvinu u glavu. Poruka je jasna: „If you don’t have opinion your head will be blown.“ – jasno, elegantno i okrutno prenesena poruka autora djela.
Da ne okolišam i da ne govorim o tome kako su se pojavile društvene mreže kao da je to nešto apstraktno, bit ću odmah direktan, pomalo zato jer mi Matea visi nad glavom kad će biti gotov blog, a pomalo zato jer mi je dosta više gledanja s čuđenjem na to kako su nam TikTok i Instagram „uzeli mlade“.
Kako su te dvije društvene mreže postali glavni mediji u svijetu tako se i izrada videa, koji su glavni sadržaj na tim mrežama, prilagodio novim trendovima. Video više nije način kreativnog izražavanja nego i jedan od glavnih postojećih medija. Montaža videa postala je jedno od osnovnih znanja koje posjeduje gotovo svako dijete.
U današnje vrijeme svatko od nas dnevno pogleda barem desetak videa. Kratkih, dugih, podcasta… Pokretne sličice na ekranu pokazuju nam se svakodnevno, a svakodnevna je i potreba za izradom novih videa. Logičnim slijedom, porastom kvantitete, kvaliteta videa je pala. I tu ne mislim na kvalitetu montaže, koja je danas bolja nego ikada, nego na ono što bi video trebao predstavljati, a to je ispričana priča. Filmovi su prošlost, ljudi više nemaju pažnju pogledati video dulji od nekoliko minuta, a kamoli upoznati Joea Blacka ili spasiti vojnika Rayana.
Specijalni efekti preuzeli su primat u videima. Tennet i Oppenheimer filmovi su koji obaraju rekorde na filmskim blagajnama isključivo zbog načina snimanja i filmskih efekata. Svaka čast pričama, ali fabula je daleko od oskarovske.
Vrlo slično je i s videima za TikTok i Instagram. Snimanje se sve više bazira na specifičnim kadrovima, lijepoj muzici u pozadini i dinamičnim tranzicijama, a priča oko tog videa vrlo često bude nejasna.
I to je uglavnom to, u tom smjeru ide video produkcija. Danas je ljudima bitno da su vizualno zadovoljeni, da mozak ispusti dovoljno dopamina i da se u što kraćem roku prebace na drugi video. Ljudi se ne zamaraju dubokim tematikama i pričama nego žele gledajući videe odmoriti svoj mozak. Nažalost, sve više ih postaje Marvin sa zadnjeg sjedala, ali dobro, uvijek će postojati filmski romantičari koji će ih uvjeravati da stvarno vrijedi tri sata gledati Kuma i da će se nakon toga osjećati bolje nego nakon 100 TikTok videa.
Ako ne želite da vaše društvene mreže budu samo nakupina generičkih kadrova i ispraznih tiktokova, tu smo za vas. Mi nećemo biti Marvin, ma kakav god zadatak stavili ispred nas.