Tko riskira, još uvijek profitira

Više nije potrebno posebno naglašavati kako je internet promijenio društvo, komunikacije i brzinu širenja vijesti. U našem se uredu jučerašnje informacije kod community managera smatraju već iskorištenima, a nije ni tajna da nove generacije reagiraju samo na dosad neviđeno, pa čak i šokantno. Tema ovog blog posta je kako navike koje svakodnevno primjećujemo kod ljudi oko nas, pa i kod sebe, možemo povezati sa komunikacijom u politici i efikasnim prenošenjem poruka do ciljnih skupina.

Koliko dvadesetgodišnjaka uopće primjećuje outdoor oglašavanje, osim ako na nekoj društvenoj mreži nisu vidjeli fotku bilboarda provokativne gerilske kampanje, pa će podići pogled sa svog mobitela kad prolaze tom ulicom da ga vide i uživo jer ima puno shareova? Koliko predizborne kampanje kod nas uzimaju u obzir tu obzervaciju? Naravno, nitko ne zagovara potpuni prelazak na digital, jer je, pogotovo u Hrvatskoj, još velik dio birača nenaviknut na upotrebu društvenih mreža te informacije traži u tiskanim medijima umjesto na web portalima. Ipak, nepobitno je da se digitalna transformacija događa i da je nezaustavljiva.

Tako sada imamo situaciju da Facebook statusi političara zamjenjuju klasične izjave u novinarske mikrofone i prenose se kao itekako ozbiljan politički statement bez obzira što je izvor stranica na društvenoj mreži. Političke debate također su se prebacile na društvene mreže, pa će tako političar A na Facebook status u kojem ga proziva političar B odgovoriti – statusom na Facebooku. Na prvu se to može činiti pomalo neozbiljnim, no daleko je od neozbiljnosti. Društvene mreže omogućuju svakom dioniku da svoj stav o nečemu izrazi odmah i na kanalu kojeg koriste milijuni potencijalnih birača. Tko će doći na press konferenciju političara A o nekoj temi, ako su se jučer o istoj političari B i C izjasnili u live prijenosu na Facebooku i ta snimka već satima kruži po internetu, a političari D, E i F su na to objavili statuse koje je prenijelo na desetke portala i komentiralo tisuće njihovih čitatelja?

Ovdje prirodno dolazimo do potrebe za isticanjem iz bezlične mase informacija i hashtagova, inače poruka neće dospjeti u medije ni postati viralne. Kako da se moj status podijeli sto ili tisuću puta? Što da napišem, a da me retweetaju satima? Zašto bi netko napravio screenshot moje objave, pa poslao u neku Whatsapp grupu iz koje će drugi proslijediti Viberom na još deset brojeva i tako dalje? Odgovor je šok i pomicanje granica dosad viđenog i društveno prihvatljivog.

Najbolji primjer je Donald Trump i njegov Twitter profil kojim je iznenadio USA i čitav svijet u predsjedničkoj kampanji. Trump je prepoznao nezadovoljstvo dijela građana sve izraženijim ugrožavanjem slobode govora, koja je jedna od velikih vrijednosti američkog društva. Politička korektnost istisnula je slobodu pojedinca da izrazi stav o bilo čemu. Nestala je diferencijacija između govora mržnje i zagovaranja, pretežito tradicionalnih, vrijednosti te je društvo počelo osuđivati konzervativce za netrpeljivost ukoliko se drznu primijetiti da realno ne postoje 52 roda.

Onda je došao Donald Trump i u 2016. uvrijedio 110 osoba i pojava svojim tvitovima. Frustracija nemoći i nezasluženog etiketiranja u desničarima izrodila je glasove za Trumpa koji se jednostavno usudio reći što misli, pa makar izgubio ogroman broj glasova s druge strane i zaradio sudske tužbe. Rizik je bio golem, ali je zato i rezultat bio izvrstan. Njegov primjer slijede i brojni drugi političari, poput asertivnog desničara Viktora Orbana koji dokazuje da populizam danas opasno, ali i jako uspješno, koketira s ekstremizmom i Nigela Faragea čija strastvena neverbalna komunikacija odvlači pozornost od izgovorenog i samom snagom nastupa već osvaja povjerenje slušatelja.

Sadržaj tu postaje manje važan od forme. Nikako ne zagovaramo degradaciju poruka, ali poruka od sada mora biti jako atraktivno zapakirana da bi došla do očiju javnosti. Lokalni izbori u Hrvatskoj zasigurno će biti u znaku aktivnosti na društvenim mrežama, a pobjednik će biti onaj koji će se usuditi iskočiti iz zone komfora i biračkom tijelu priuštiti i show, a ne samo prašnjavi monolog izlizanih frazetina.