Tomin blog (napokon)

Rekli su mi da bi bio red da i ja napišem koju o Grizliju i svemu onome što je obilježilo našu sada već petogodišnju avanturu, no nisu me upozorili da baš i nije lako pisati blog iza Bauera kojem svaki fejsbuk status ima 8000 znakova i tisuću lajkova. No, bolje da to napravim jer nemre baš on pobrat svu slavu 😛

Thomas je blog o počecima Grizlija završio riječima da nam je najveća prednost bila ta što smo bili ničiji… i tu se slažemo.

Mi smo samo svoji… nismo bili, niti ćemo biti nečiji igrači, nismo nikome ništa dužni i tu neovisnost nećemo olako pustiti. Grizli je nastao i uspio iz bunta, dokazivanja i inata jer su nam svi redom, kako je moj partner to opisao, jamrali o problemima koji će nas zaj… prije nego što uopće počnemo ozbiljno raditi.

Vjerojatno bi se netko drugi zbog tih zlokobnih prognoza preplašio i ekspresno predomislio te potražio poslovnu sigurnost u javnom sektoru, nažalost nagledali smo se i toga, no nama to jednostavno nije nikada padalo na pamet. Možda i nismo najpametniji i najljepši, još manje najsimpatičniji, ali Thomas i ja (srećom pronašli smo i ekipu koja je takva) dijelimo jednu ludu osobinu… ne postoji nitko uporniji i tvrdoglaviji od nas. I to je bio pokretač, dinamo, ne onaj maksimirski, već generator koji stvara energiju, na kojem smo gradili agenciju.

Nismo bili ničiji, već samo svoji i zato nije bilo lako, neću lagati ako napišem da smo poslali na stotine i stotine mailova s prijedlogom sastanka, da smo odradili barem toliko prezentacija koje nisu urodile plodom, da smo kucali na vrata i predlagali suradnju svima i svakom. Prosječni Hrvat bi odavno odustao, ali mi smo grizli toliko da je samo bilo pitanje vremena kada će nam se sve to isplatiti.

I nismo imali nikakvo zaleđe, iza nas su stajali jedino prijatelji i znanci, koji su nam da budem iskreni, pomagali svim srcem, ali među njima nije bilo Todorića, Tedeschija i Vlahovića… Pa se nismo ni nadali da će nas neko poznanstvo preko noći dignuti u poslovna nebesa. Obiteljske veze neću ni spominjati… nismo rođeni pod tom zvijezdom da nam mamice i tatice sređuju poslove, a kako smo po prirodi malo zajebani, ne bi ni pristali na takvu pomoć. Ali svakako su nas naučili raditi i biti neovisnima i upornima i na tome im hvala.

Ali da ne ponavljam sve ono što je Thomas sažeo u par svojih karakterističnih rečenica… opisat ću kako je Grizli postao ono što jest danas.

Željeli smo biti drukčiji. I zato smo stvaranju agencije pristupili na alternativni način. Nismo i nećemo biti članovi strukovnih organizacija. Svaka im čast, ali jednostavno nekakve plenarne sjednice i beskorisna prepucavanja za nas su gubitak vremena, a da ne govorimo kako nas ne pali lov na nekakve plastične statue zvane strukovne nagrade, za koje prvo treba platiti izdašnu prijavu. Kako bi to rekao veliki Jerry Seinfeld – Awards are stupid. 😊 Isto tako, nikada nismo klijentima rekli da je naša industrija zahtjevna kao neurokirurgija, jer to je obična laž. Prema tim ljudima, koji svaki dan spašavaju nečiji život, posao kojim se mi bavimo je nešto sasvim neozbiljno. Zbog toga smo odmah na startu sve išli maksimalno pojednostavniti i odlučili raditi ovaj posao iz gušta. I mogu reći da smo u nekim stvarima bili vizionari. Primjerice, nekoliko godina prije drugih shvatili smo da PR i advertising danas ne mogu biti promatrani kao odvojeni kanali komunikacije.

Radili smo za sve klijente sa srcem i zbog toga neki od njih, koji su nam vjerovali dok nismo baš imali prejaki portfelj, zaslužuju veliko hvala. S druge strane odlučili smo da naša agencija bude oaza ugodnog posla, da ljudi koji rade za nas, točnije rade s nama, ne dolaze na posao s grčem u želucu i to je nešto na što smo najponosniji.

Bez ljudi, naša agencija bila bi samo nakupina namještaja… i to je bila ključna odrednica koja je omogućavala da Grizli stvara fantastične rezultate.

U sve ono što danas Grizli predstavlja svoj dio su utkali ljudi. I meni osobno je najveća pobjeda to što su svi oni koji više nisu dio nas i nakon Grizlija nastavili poslovno rasturati… Tomek, Klara, Mare, Jelena, Lorena, Anja, Fili, Kika… svi oni su Grizli, a kad si jednom Grizli to ostaješ do kraja života jer kod nas naučiš da nema odustajanja, da čak i kad ne uspijemo nije smak svijeta, a dok god dajemo sve od sebe, nitko nije i ne može biti bolji…

U ovih pet, nama prije svega nezaboravno zabavnih godina, doživjeli smo svašta. Naslušali smo se obećanja, ludih vizija i ogovaranja… u nekoliko navrata su nam pokrali ideje, čak su se s nama ni krivima ni dužnima pokušali obračunati izmišljanjem afere, namjerili su se na nas i ljudi koji su prevaranti i oni koji su moćnici, ali nitko od njih se nije nadao da će Grizli ugristi nakon što se krene na njega. Valjda premalo gledaju National Geographic. 🙂

I da sad totalno ne odem u neku patetiku, zaključit ću sve ponovno onim čime je ovaj blog i počeo. Ostali smo svoji ili kako bi to rekli mi Zagrepčani …ničiji… I dalje ćemo furati svoj film. Znamo da dobro radimo svoj posao i dokle god je tako, nećemo odustati od toga da smo ničiji. Krenuli smo kao Prva komunikacijska alternativa, a nadamo se da sada svi govore kako smo Neovisni…

Sigurni smo, a to pokazujemo i primjerom, da prostora za biznis i rast ima. I zato smo i odlučili napisati kako smo krenuli i što nas je sve dočekalo. Možda to ohrabri neke nove klince da zapnu i pokažu po nama učmaloj industriji kako se treba raditi u vremenu koje je pred nama.